total trash

You just wait, I'll be there

***

G.S. je bio običan čovjek. Te noći je razgovarao sa svojom dalekom ljubavi preko telefona i veoma se razočarao i rastužio.
Probudio se u svojoj svijetloj sobi, odljepio kapke i pogledao u strop velebne dvorane. To je bila vrlo velika prostorija, dovoljno velika da se u njoj čuje jeka kad bi se podigao glas, čak bi i poslužila kao dvostruko veća školska dvorana, daleko veća nego što bi jednom tako običnom čovjeku sa sela u razvoju trebalo za normalan život, pa i osnutak obitelji. Bila je puna raznog namještaja, koji se nagomilao preko cijele dvorane, smeđih trosjeda s jastucima, udobnih naslonjača i okruglih stolića na kojima su tiho spavale svjetiljke. Ali, one nisu bile potrebne, jer je na sredini stropa dvorane bio veličanstven luster koji je davao dovoljno svjetla cijeloj dvorani. Svjetiljke su zato samo tužno snivale ugašene na stolićima.

Dvorana je bila četvrtasta prostorija sagrađena od drva. Bila je veoma topla, jer je bila grijana jednim kaminom koji se nalazio na jednoj strani dvorane i s neobjašnjivom uspjevao zagrijati cijelu dvoranu. Jedan zid nije bio visok sasvim do stropa, nego je pri vrhu bila rupa kroz koju se moglo preći u drugu prostoriju. Nažalost, rupa je bila previsoko, a vrata nisu postojala, tako da G. nije znao što je u drugoj prostoriji.
Po zidovima dvorane smiješile se i plakale su velike slike koje su stajale na policama. Bile su tu samo jer su se svi bolje osjećali uz njih. Oko slika su svijetlile božićne lampice U zraku se osjetio miris pospanosti i kapaka što sami od sebe padaju u svoj zasluženi odmor. Ali, vremena za spavanje nikad nije bilo dovoljno. Sa stropa je visio ventilator, koji je u isto vrijeme rashlađivao dvoranu kad je postalo nepodnošljivo vruće i služio za rezanje stvari što su trebale rezanje, jer je bio veoma oštar, sasvim dovoljno oštar za svoju svrhu. Biljke su bile nasumično pobacane i zarobljene u plastici po cijeloj dvorani.

Razmišljajući tako o svojem domu, G. je začuo kako se približavaju pingvini, jedan za drugim skačući po trosjedima. Nasmijani su pjevali putem. Bili su sretni. Doskakutavši preko zadnjeg naslonjača, napokon su se poredali ispred njega. Svi su izgledali vrlo slično, ali ih je G. razlikovao po ovratnicima, zeleni, narančasti, plavi, smeđi i crveni. I inače bi ih mogao razlikovati jer ih je poprilično dobro poznavao, ali su ostavili ovratnike, jer su mislili da tako izgledaju živahnije. Svima im se to jako sviđalo, i sviđalo im se što im se sviđa, pa su nastavili sviđanje, jer im se sviđa. G. je bio začuđen što su se oni pojavili tako rano, što je izazvalo tračak neugode u njemu, ali se prisilio da to ignorira i ne pokaže svoju sumnju pred pingvinima, jer su oni bili uvijek dobri i poslušni prema njemu. Okupili su se oko njega i on ih je potapšao po glavi. G. i pingvini su imali jedan cilj, a to je bio prijeći kroz rupu u zidu, što nije bio lak zadatak, jer je rupa bila vrlo visoko. Kod nekih je niže, kod nekih je više, ali kod G.-a je bila baš te visine. Stoga, morali su napraviti ljestve da bi ju dosegli.

''Sve, baš sve, na svom pravom mjestu, sve.'', nešto je promrmljao žuti. Svi pingvini su imali svoje mane i navike. Žuti je bio onaj koji je uvijek pazio na sve. Ipak, bez urednosti se ne može normalno živjeti, uvijek je govorio, vječno pospremajući dvoranu i pazeći na red. Bio je potrebni perfekcionist, pa se lako moglo otrpiti to što je ponekad jako naporan. Ali, istina, nitko ga nije previše volio. Sanjao je o svijetu gdje neće biti nereda…jedan dalek, čist svijet.

G. je s pingvinima skakutao kuda su ga vodili. Čak je i pjevao s njima, usprkos slutnjama da nešto nije u redu. Naposljetku, stvorili su se kraj plavokosog dječaka. Imao je oko 15 godina, poprilično star za njihov pojam starosti. Stajao je negdje u blizini kamina, s izrazom lica koji je otkrivao dosadu. Mišićavog tijela, samouvjerenog pogleda i sa sretnim smješkom na licu, odavao je dojam poželjnog dječaka. Toliko ljudi ga je voljelo, toliko ga mrzilo, oboje samo zato što je bio to što je. Na kraju je tako sa svima nama. Pitao se što radi ovdje među ovakvom gamadi, oni jednostavno nisu bili na njegovoj razini.

''Tko je on?'', upitao je G., očito ne obraćajući pažnju na samouvjerenost nepoznatog gosta u njihovoj pospanoj dvorani. ''On? On je samo Problem,'' odgovorio je plavi, ''iako si zamišlja da je mnogo više od toga''. Plavi je bio hladan. Činilo se kao da mu je sve ovo predosadno. Čekao je izlaz odavde. Svi su s odmahivanjem ruke primili samouvjerenost djeteta. On se pitao kako se mogu ponašati kao da je on samo jedan u nizu? Ali, na nesreću dječaka, u dvorani se znalo kako se rješavaju problemi, na sveopću radost i korist.
Problema se prvo bacilo na zemlju i čvrsto zavezalo užem kako se ne bi mogao opirati. Nakon toga bi ga lanci koji su visili sa stropa obuhvatili na udovima preko zglobova, dovoljno čvrsto da mu nanese bol, ali ne toliko jako da ga trajno ozlijedi. Napokon, njihov cilj nije bio ubiti ili naštetiti problemu, nego ga samo baciti kroz ventilator. To je njihov smisao. Nakon toga se problem sam brinuti za sebe. Kad bi ga lanci obuhvatili, podigli bi ga s poda prema stropu. Tada bi ga zaljuljali, kao dijete na ljuljački, te bi ga jednostavno naglo pustili na slobodu, na let prema ventilatoru. Nijedan problem nije uspio izbjeći ventilator, zbog preciznosti lanaca koji su pravovremeno pustili problem da leti. Ponekad su pomišljali da je lanac više od stroja, da ima svoje osjećaje, i uživa u svom poslu. U tom slučaju, i ventilator je više od stroja, te mu je vrlo zahvalan lancu na njegovom marljivom radu. Nakon što bi problem odletio u ventilator, on bi ga izrezao u sitne komadiće koji bi svi nakon toga pali u posudu ispod ventilatora koju su kontrolirali G. i pingvin. Nakon što bi spustili posudu s komadićima, G. i pingvini su tek zapravo počeli raditi na svom cilju, prolasku kroz rupu.

Naime, materijal za ljestve su mogli dobiti jedino tako da bi ubacili ostatke problema u stroj, iz kojeg bi s druge strane na pokretnoj traci izašao još jedan dio ljestvi. Tako su iz dana u dan, bacajući probleme kroz ventilator radili na svojim ljestvama. Marljivo su radili, usprkos dosadi i banalnosti tog posla, jer su čvrsto odlučili ispuniti svoj san. Nisu znali koliko dugo to rade. Prestali su brojati jer su im se dani stopili u jedan. Ionako nisu vidjeli Sunce, te im je to još više otežavalo brojanje vremena. Nisu čak ni znali zašto to rade. Ali, morali su to raditi. G. je tako želio. Svi su tako željeli.

G. se trgnuo iz razmišljanja, te naredio pingvinima da svežu Problem i bace ga na zemlju. Njegova samouvjerenost je iznenada oslabila i bore su se pojavile na njegovom licu, zajedno sa strahom i zabrinutošću u prekrasnim očima. Pitao je zašto mu to čine.
''Nisi obraćao pozornost'', odgovori mu zeleni, kao da mu je pročitao misli, ''jednostavno, nisi obraćao pozornost. Život nije za ljubomorne.'' Zeleni je bio najljepši i najpametniji. Često je davao te ''osude'' problemima. Oni to nisu shvaćali, ali im je dao pravi razlog zašto će biti gurnuti kroz krilca ventilatora. Tko zna je li im to pružalo kakav razlog, kakvu utjehu, prije kraja. Zeleni je jednostavno znao sve. Ostali pingvini su ga gledali sa strahopoštovanjem i mržnjom. Jedina stvar u kojoj su se zeleni i G. razilazili je bilo to što je G. obožavao nanositi bol problemima. Obožavao ih je gledati kako se koprcaju prije smrti, kako ih lanci pritišću, vidjeti im suze u očima, osjetiti njihovu predivnu bol, taj predivan okus osvete. Da je mogao, on bi ih osobno mučio, poigravao se s njima, i naposlijetku ih ubijao. Nažalost, njihov posao je bio samo baciti problem prema ventilatoru. Zeleni je bio protiv toga, tvrdeći da su se problemi zatekli na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ali, pošto je G. odlučivao, pokušavao je nanijeti što više boli problemima tijekom procesa. Zeleni je želio van. Možda tamo nema besmislene mržnje.
Kad su lanci obuhvatili Problem, počeo je vikati, shvativši što će mu se dogoditi. G. je obožavao ovaj trenutak spoznaje, i reakciju Problema na njega. Svaki tračak njegove ljepote je jednostavno… nestao. U mutnim očima su mu se sjajile suze, dok je G. navijao, sa životinjskim pogledom u svojim očima premazanih mržnjom, da ga lanac jače pritisne. Trenutak prije nego što ju odletio u ventilator, Problem se po prvi put u životu osjećao sam.

''Osjećam se bolje sad, kad te nema. Vidiš, problem je bio u tebi'', G.-u u glavi osvane misao, kao iz vedra neba. Nije obraćao pozornost na to. Od Problema je ostalo samo nekoliko ostataka u posudi što je visila u zraku.
Narančasti je zapjevao neku pjesmicu. Svi su mu se pridružili i glasno pjevali. Ako je netko bio s druge strane zida, sigurno je čuo neki odjek pjesme kroz onu rupu. Lijepo su pjevali. Narančasti je bio G.-ova sjena, njegov dvojnik. Oboje su obožavali nanošenje boli. Čista mržnja ni zbog kakvih očitih razloga im je bila svakodnevnica. Zbog nečega su jednostavno mrzili. Osjećali su se odbačeni. Narančasti nikad nije pričao. Samo je pjevao.

Ubrzo su prestali, jer su morali obaviti posao. Odnijeli su ostatke u stroj i pokrenuli ga. Dok je stroj radio, otišli su do zida. Osluškivali su zvukove s druge strane. Nije se čulo baš previše toga, ali su osjećali toplinu i sreću s druge strane. Možda ih je to tjeralo da prijeđu preko zida. Možda ih čeka nešto drugo osim velike dvorane s namještajem. Ti tračci ljubavi što su osjećali iza zida su bili sve što su imali. Lizali su zid jer ljubav ima tako predivan okus.

Iz stroja je izišao još jedan dio ljestva. G. je računao da će uz još nekoliko problema imati dovoljno da Prijeđe preko. Pitao se što ga čeka iza? Možda kraj izoliranosti, mržnje. I on je negdje duboko u sebi želio biti voljen. Osjećaj nelagode ga svejedno nije napuštao. A možda je samo bio uzbuđen zbog prelaska zida.

Skačući uokolo s namještenim smiješkom, G. je požurio do slijedećeg Problema.
''Haha, ovaj je ženski'', nasmijao se crveni. Njemu je to sve bilo jednostavno zabavno. Želio se češće zabavljati. Ali G.-u nije bilo toliko zabavno. Osjećaj nelagode ga je sad u potpunosti preuzeo. Osjećao se čudno kraj ovog Problema. A bio je smiješan primjerak. U obliku žene. Imala je lijepe oči. Čudno, ali prema njoj nije osjećao mržnju. Duga kosa joj je sakrivala polovicu lica. G. joj je razmaknuo kosu, želeći vidjeti tko se skriva iza toga. Problem je bio začuđen svime ovime, pitajući se gdje je bačen, i tko su sve ove stvari, i što žele od njega. G.-u ovaj put nije bilo drago što mora nanositi bol. Koljena su mu zaklecala i ruke mu se oznojile. Sam se sebi nasmijao kad je shvatio što mu se događa.

''Nisi obraćao pozornost'', ponovno se oglasi zeleni, ''jednostavno nisi obraćao pozornost. Svijet nije za zaljubljene.''
Očito zbunjen, problem nije imao pojma što je zeleni time htio reći. G. je znao. Odvratio je pogled sa zelenih očiju problema. Ovaj put nije želio gledati tamo. Samo je klimnuo glavom u znak naredbe pingvinima. Pogledao je još jedan put u Problem, sa željom da ostane s njom. Problem mu je očito pročitao misli, i pogledom ga odbio.
''Oprosti'', kratko je prošaptao G.

Shvativši da je s njim završeno, u Problemu se potiho javio osjećaj sebičnosti. Pa što, ako je htio osjetiti malo ljubavi? Ako je htio pružiti malo ljubavi? Želio je živjeti. Želio je osjećati. U očima su mu se pojavile suze. Sad je bilo prekasno da postane bezosjećajan. Počeo je vrištati dok ga je lanac podizao gore. G. ga je žalio. Taj problem je bio sve što je on htio. Jedan običan problem. A možda i ne tako običan.
Lanci su pustili problem da odleti u ventilator. G. je okrenuo glavu da ne mora gledati to, ali tada je vidio nešto što je smatrao nemogućim. Ventilator je prestao raditi, i dvoranom je na trenutak prestao strujati hladan zrak. Problem je odlebdio kroz stroj koji je odbijao izrezati problem, te klizeći kroz zrak nestao u rupi na zidu. Zapanjeni, G. i pingvini su se zbunjeno pogledavali. G. je po prvi put taj dan osjetio olakšanje. Nisu razumjeli što se dogodilo. Jesu li izrezali previše problema? Očito, jer je stroj zakazao. Tek što su shvatili zašto je ventilator prestao raditi, on je ponovno zavrtio svoje krakove, čekajući slijedeću žrtvu i hladeći dvoranu. Sad više nije bilo novih problema, a trebalo im je tako malo da završe ljestve…

G. je tada shvatio. Pogledao je u smeđeg pingvina. Odlučio ga je baciti kroz ventilator. Bilo mu je pomalo žao, ali on je ionako bio onaj gubitnik u pozadini. Nikad se nije baš previše isticao. I smeđi je znao što će se dogoditi. Šutke je podnio osuđujuće poglede svojih prijatelja. Njemu je jedinom ovdje u izolaciji bilo dobro. Jednostavno, nije mu bilo stalo do ničega iza njegove obične, smeđe boje. Nekako je i predosjećao da će se ovo dogoditi. Sad se morao pomiriti s odlukom većine. Ako je već bacio toliko problema u ventilator, možda je to i zaslužio na kraju. Zašto se nikad prije nije usprotivio? Valjda zato jer ga nije bilo briga. A ni sad ga nije bilo baš previše briga što mu se kraj bliži. Život mu nije bio predrag, pa ga je tješilo to što ga možda čeka nešto bolje nakon što ga gurnu kroz ventilator. Život poslije dosade, život poslije smeđe boje. Možda postane nešto važnije, nešto šarenije.

Misleći da prijatelju treba tješenje, G. je naredio pingvinima da zapjevaju nešto i odnesu smeđeg do ventilatora. Smeđem je to bilo smiješno, jer ih više nije smatrao prijateljima. Zapravo, nikad mu nisu ni bili prijatelji. Bilo mu je baš svejedno to što su oni. Sa sveznajućim smješkom na licu, dozvolio je pingvinima da pjevaju njemu u čast i odnesu ga do ventilatora. Skačući po naslonjačima, smeđeg su dodirivale biljke, kojima su u svem svojem nezadovoljstvu time što ih se ignorira i ostavlja da leže, izrasli prsti. Zelenim udovima su škakljali smeđeg, iz osvete za zanemarivanje. Ostale pingvine nisu dirale, jer ih je bilo strah da će oni nauditi biljkama. Smeđi je bio bespomoćan, pa su iskoristile trenutak moći. Osjećale su se kao da su one pingvini.

G. je i dalje razmišljao o Problemu koji se izvukao živ, brzo zaboravljajući smeđeg koji mu je dugo i pokorno služio. Zašto je ventilator prestao raditi? Jesu li pretjerali? G. nije želio baciti onaj problem kroz ventilator…je li zato on odbio okretati se? To mu se činilo kao jedino logično objašnjenje. Trenutak izlaska kroz rupu se sve više približavao, ali G. je imao loš predosjećaj zbog dovršetka ljestva. Toliko je vremena prošlo. Sad nije bilo vrijeme za odustajanje. Prisilio se da ignorira te misli, i krenuo za pingvinima prema ventilatoru.
Stignuvši tamo, smeđeg pingvina su spustili na zemlju. Prestali su pjevati. Zeleni pingvin je ovaj put šutio. Nije se mogao sjetiti poštene osude za smeđeg. Krenuli su vezati smeđeg, ali je on to odbio. Nije se namjeravao opirati. Želio je vjerovati da ide na bolje mjesto. Pogledao je u pingvine i G.-a želeći izazvati osjećaj krivnje kod njih. Htio je to napraviti samo zato jer su bili takvi licemjeri. Ali, vidjevši da je njihova želja za završetkom ljestva bila presnažna, te im je pogled u očima bio nepokolebljiv, odvratio je pogled i mirno pričekao da ga lanci obuhvate. G. je bio neobično zamišljen.

Zarobljen u lancima, smeđi pingvin je čekao da se izvrši nepravedna kazna nad njim. Pravedna ili ne, dijelom joj se veselio. Bilo mu je vrlo vruće. Kako se podizao, škripanje lanaca je bio jedini zvuk koji je čuo. Pingvini su u tišini iščekivali kraj smeđeg. Lanci su zanjihali smeđeg, i sve je bilo gotovo u trenutku. Poletio je, nešto što je san svakog pingvina, zatvorio oči i nasmiješio se. Ovaj put će sve biti u redu. Bio je sretan.

Smeđi je nestao, i njegovi ostaci su bili u posudi. Ubrzo ih je G. pokupio, i u tišini odnio u drugi stroj kako bi završio ljestve. Ovaj put nisu pjevali. Uzbuđenje se moglo namirisati u zraku.

Ubacio je ostatke u stroj, i otišao do zida po posljednji put. Nakon svog ovog vremena, dosade i iščekivanja, bio je tužan. Negdje u sebi je znao da će sve biti bolje ako pingvini i on ostanu iza zida. Ali, nije ih htio razočarati, a i bio je siguran da bi se osjećao glupo da propusti priliku nakon toliko vremena. Nasmijao se sebi, što je uopće propitkivao završetak ljestva. Polizao je zid i osjetio onu toplinu s druge strane za kojom toliko žudi. Kao da ga je nahranila, G. je krenuo prema stroju s novom odlučnošću u sebi, čuvši da je stroj završio svoju obradu. Uzeo je posljednji dio ljestva i pričvrstio ih na ostatak njihove sprave za izlaz.

Ljestve su bile veoma dugačke, kako bi mogli doseći visoku rupu na zidu. Sjajile su se u srebrnoj boji, veličanstvene i ponosne na svoju duljinu i snagu, sa žutim i crnim pjegama po sebi. G.-u se nisu sviđale ljestve, jer je tvrdio izgledaju kao dvije uspravne zmije otrovnice povezane kopljima probodenim kroz njihovo dugo, glatko tijelo. Pomisao na zmije mu se gadila, jer su oduvijek bile njegov velik strah.
Postavili su ljestve uz zid, i G. se prvi počeo penjati. Biljni prsti su sad izrasli u ogromne krakove i činilo se kao da proždiru cijelu dvoranu. Slike na zidovima su sad bile obrasle gustim zelenilom što se pomicalo u sablasnom ritmu. G. se bojao da biljke ne izrastu kroz rupu i unište ono što je s druge strane. Ubrzao je penjanje, i pingvini su ubrzali za njim, iako je njima bilo daleko teže penjati se nego G.-u, jer je on imao ljudske udove kojima se lakše primao za stepenice ljestva. Svejedno, znali su da se treba požuriti, pa su prevladali svoje tjelesne mane i pratili G.-a. Već su bili pri kraju ljestva kad su pogledali iza sebe. Biljke su proždirale sav namještaj, i zelenilo je preuzimalo cijelu dvoranu. Krakovi su sad plesali i pjevali umjesto pingvina, i bacili su ventilator na zemlju. Kad su uništili luster, više se nije ništa vidjelo. G. se pitao zašto nikad nisu obraćali pozornost na biljke, hrabro se penjući kroz mrak. Pingvini su u stopu pratili G.-a. Osjećao je da je rupa blizu.
Zeleni pingvin je stigao do rupe i popeo se kroz nju. Pričekao je ostale.

Stajali su u maloj sobi. Nenaviknuti na tako uzak prostor, bili su zbunjeni i izgubljeni. Soba je bila veoma mračna, jer su očito stigli po noći, ali se u njoj razabiralo nekoliko oblika, osvjetljenih računalom koje je bilo upaljeno u kutu sobe na radnom stolu. Po stolu su bili razbacani razni časopisi i knjige. Pingvini su začuđeno prišli časopisima i gledali u slike na njima. Iznad stola je bila polica, na kojoj je stajalo pet plišanih lutaka pingvina i nekoliko plastičnih autića. Pingvinu sa smeđim ovratnikom je bila otkinuta glava. Okrenuvši se po sobi, pingvini nisu mogli vidjeti ništa osim malog kreveta udaljenog nekoliko metara od njih. Krevet je bio pribijen uz zid, s nekoliko slojeva pokrivača na sebi, među kojima je netko ležao, pokriven i skvrčen, priljubivši koljena i glavu. Kraj kreveta je stajao noćni stolić sa svjetiljkom na njemu. Na zidu je bio bijeli telefon, kraj kojeg se nalazio sobni ventilator koji je hladio sobu u vrućoj ljetnoj noći. Pingvini su se okrenuli, i iza sebe vidjeli kako u zidu nema rupe kroz koju su došli. Uhvatila ih je panika, ali u isto vrijeme su bili sretni što su ispunili svoj cilj, stigavši u novu, nepoznatu sobu. Imali su neobjašnjiv osjećaj da je ova soba veća od njihove dvorane. Pribrali su se te se počeli kretati sobom tražeći G.-a.

Čuvši neko šuškanje u svojoj sobi, osoba u krevetu se podigla i krenula upaliti svjetlo. Ne znajući, što da učine, pingvini su ostali stajati na mjestu. Upalivši svjetlo, čovjek je ugledao četiri spodobe kako stoje zbunjeno u sredini njegove sobe. Nakon početnog šoka od električnog svjetla, pingvini su vidjeli kako ispred njih stoji G. G.S. je bio običan čovjek koji je jedne večeri nakon razgovora sa svojom dalekom ljubavi preko telefona otišao u krevet, razočaran i tužan. Pingvini, iznenađeni i gnjevni kako je G. skrivao cijeli jedan svijet od njih, su nasrnuli na njega. G., shvativši što je činio cijeli život, hladno primi svoju kaznu. Pingvini su ga vezali i gurnuli kroz ventilator. On je postao svoj vlastiti Problem.

Vratio se s mora... novi post čim dobijem inspiraciju.

klik

if she prefers...

Ti i ja

***

Tog je dana bilo užasno sunčano. Valovi su se lijeno valjali iz stvarnosti u nestajanje i pričali o nama. Ribe su bezbrižno plivale kroz plavetnilo i pokušavale svladati taj, još jedan, ogromni val. Nespretno čekajući da ih galeb uhvati, čak nisu ni tražile smisao svojeg postojanja, mudro znajući da ga nema. Mladi galeb je odlučno letio u sparan zrak, u borbu za hranu i život, pomognut tek pokojim vjetrom koji nije ni znao za malog galeba. Bezuspješno je pokušavao uloviti ribu. Iznad galeba je blještalo prastaro i sveznajuće Sunce, osvjetljavajući beskonačno nebo i ograničenu Zemlju, nemilosrdno dajući život i smrt cijelom svijetu.

Duboko ispod valova, postojalo je skriveno i mračno mjesto, daleko od riba i galeba, skriveno od vjetra i sunca, neotkriveno i neoskvrnjeno životom. Tog je dana zraka sunca osvjetlila dubine mora. Zakopana u mraku i pjesku, probudila se jeka zaboravljenog vremena. Pozvan stvarnošću, trenutak izgubljen tisućama godina se počeo nesigurno uspinjati prema svjetlosti, željan osjećati, željan postojati.

Valovi su utihnuli i vjetar je prestao puhati. Sunce se ugasilo. Krik galeba je zaustavilo vrijeme. Krila su mu se smrznula i ležeći na zraku, želja za hranom je nestala u nepomičnom prostoru. Kroz mutan zrak se nazirala slika dvoje ljudi, tako davna, zaboravljena, nevažna, i nebo se rastvorilo da pospano svjedoči odjeku davnih dana, trenutku vremena kojeg nitko nikada neće vidjeti. Zaboravljen komadić svemira.

Podignem glavu i ugledam ju. Pogledi nam se sretnu. Tvoj hladni svemir u očima me utopi u svom zelenilu, i ostanem zbunjen i odbačen. Ima li mjesta za mene u svemiru? Tračak sunca mi osvjetli put do tvog osmijeha, i pomaknut ću samog sebe na cijelu vječnost za tebe, za trenutak… Spuštaš pogled. Volim te, znaš to?

Vrijeme se vratilo u svoj mračni dom i nebo je nastavilo svoj plavi san. Galeb je ispustio svoj pobjednički krik i ugrabio bezbrižnu ribu. Sunce mu je dalo snagu u krila i nastavilo umišljeno nadgledati svijet. Tog je dana život bio skladan. U jednom dalekom gradu su se dvoje neznanaca upoznala.

Već je bio suton, i život se spremao za svoj zasluženi san. Milijuni poslanika noći su zasjali. Tisuće godina star trenutak je sada zauvijek nestao. Tko zna je li ju ikad volio?

***

Ma volim te, znaš to

Dobro…to je dobro. Da dođem po tebe poslije posla?
Da…dođi.
Budem.Vrati se tim svojim doktorskim…stvarima. volim te

***

Gospodin G.S. se jednog dana našao bespomoćan i bijesan u svome krevetu. Naime, nakon 93 godine svog života, došlo mu je vrijeme da zauvijek zaspi. Uvijek je mislio da će sam sebe ispratiti sa ovog svijeta, s dostojanstvom izgovoriti ''volim te'' svojoj voljenoj supruzi, oprostiti se sa svojom djecom i rodbinom, zadnji put zatreptati i polako odlebdjeti u svoj vječni san.

Nažalost, starac slinave brade, ispijenih obraza i ugaslih očiju nije bilo ono što je on želio. Zaudarao je željom za dosadnom mladošću i propuštenim prilikama. Želio je živjeti svoj život ispočetka. Kraj je došao prerano. Kad je bio dijete, bio je čovjek kojemu je san da sanja, kraj Neptuna i svoje voljene. volio je letjeti kao Petar Pan. Sad se nije mogao uspeti stepenicama. Volio je svoju ženu. Znatno mlađa, 63-godišnja gospođa, po licu bi se čak reklo da ju je starost zaobišla. I ona je voljela njega, ili je on barem volio misliti da ga voli. Upoznali su se sasvim slučajno, ali on nikad nije vjerovao u sudbinu, jer je vjerovao da on odlučuje o svemu. Tko zna, možda je i u pravu? Sad ionako nije ni bilo vremena za filozofije. Imao je vrlo malo vremena, i znao je to. Tako malo vremena za toliko stvari, pitao se zašto mu je dosada ikad bila dosadna, trebao je uživati znajući da ima dovoljno vremena da ne radi ništa. Zlatna dosada.

Žena mu je prišla, sama, primila ga za ruku, pružila mu malo tjelesne topline, i prošaptala, ''bit će sve u redu''. Osmjehnuo se, jer je to oduvijek on, sa sigurnošću i dozom ambicije, izjavljivao njoj svaki put kad je bila, kako je on to volio objasniti, na rubu razuma, ili, kako drugi kažu, na rubu plača. Plač je nerazuman, često bi rekao. Pustio je suzu za svime što je propustio, i supruga ju je brižno obrisala rupčićem. Nikad nisu imali djece. On jednostavno, nije mogao. Ali je želio. Želje, kao ni ljubav, očito, nikad nisu dovoljne same po sebi, to je barem sada znao, bolje nego itko drugi.

Hvatao ga je osjećaj očaja. Sve je slomljeno, sve je potrošeno, koliko god on to zanemarivao i odgurivao, kraj je blizu, i on je znao da nema vremena za ljubav, snove, letenje. Petar Pan mu je prišao i nasmijao mu se. Opet je bio mladić. Prvi put se poljubio, bio je tako sretan. I onda je opet bio smrdljivi starac. Sad mu se i žena smijala. Zar je ovo stvarnost? Slika je sad tako obična. Starac smrdi i panično čeka da umre. Smrad zagušljive sobice vuče na plinsku komoru. Žena je tako tužna, a tako sretna što ga neće biti, nakon svih tih brižnih godina. Gleda tog smežuranog idiota kako joj uzvraća pogled suznim očima. Trudio se da ugleda njezino predivno lice još jedan put. Pokušao je izgovoriti ''volim te'', ali je to završilo, kao i njegov život, neuspješno. Svijet je na sekundu stao. Starac slinave brade je posljednji put zatreptao. Pitao se zašto se ne može samo okrenuti?

Gospodin G.S. je ležao u gomili plahti, čekao je da ga pokupe lopatama i bace u zemlju. Čekao je novu priliku.

***

U nadi da se nikad ne zna.

Kuća punih slika


I love she. She loves me.

***

Usrano svjetlo televizora. Ležim u ovom polumraku, u svojoj rasklimanoj stolici, i buljim kroz papirnate slike u tebe. Opet. Odlučno zelenilo, i želje, vrućina, pogled u tvojim malim, preslatkim očima. Očekivano oblizuješ usne jezikom i zoveš me prstom. Znoj ti se presijava u kosi. Ti znaš sve što mi treba. Odvratan sam i smrdim i užasno mi je vruće. Tvoje prekrasne slike, svaku večer, svaki dan, su mokre pod mojim električnim svjetlom. Kako me napaljuješ. I sad, kad je sve gotovo, tako brzo, slatko, prljavo, opet si nasmijana, sretna, i prekrasna kao uvijek. Moja ljubavi.

Osjećam se kao nadčovjek u svojim mislima s tobom, sa svojim natečenim rukama i žutim mrljama od nikotina na noktima, mogu sve u sekundi. I onda sekunde završe, i opet se vratim u izležavanje pred svojim električnim svjetlima. Onda poletim iznad sebe, i sažalim se nad svojom mrtvom čahurom. Tako prazne oči, izbuljene i bolne, uprte u tvoje slike, nabubrile ruke i debeli prsti što ponekad posegnu za cigaretom, moja masna kosa i ispijeno lice, sve blijeđe i blijeđe, iz dana u dan, iz sata u sat, iz misli u misao. Tvoje slike su toliko ljepše od svega toga…ne znam zaslužuješ li biti obljepljena oko mene, tako predivna, kraj mene, tako nevažnog. Naglo se srušim u blijedu priliku samog sebe i zagledam se u tvoje oči. Imaš oči anđela…tako si predivna, tvoja koža je meka kao topli povjetarac, nestvarna i bajkovita, znam da su te sama nebesa poslala meni, i opet me bacaš u moje misli, moje snove. Znam da poziraš samo za mene. Znam da me voliš, negdje duboko u sebi. Pitam se jesi li me ikad vidjela? Htio bih ti jednom čuti glas.

Osjećam se loše…ne mogu lebdjeti. Zašto ne suosjećaš sa mnom? Prizemljen, učvršćen, osramoćen, pustio sam svoje korijene u samog sebe zbog tvojih žudnja. Ili su to moje žudnje? Ne znam, zašto mi to radiš, znaš li ti koliko te ja volim? Samo želim biti s tobom, grliti te, dirati, ljubiti, lizati, cijelu noć. Ne tražim puno…zar je tako teško dati sebe nekome? Zašto me držiš u takvoj boli? Samo me jednom potraži, pitaj me tko sam, zaželi saznati sve o meni, kao što sam ja jednom davno, jedan cijeli život daleko, poželio tebe. Zar sam takvo čudovište, da me ne možeš pronaći u svojim snovima? Ne boj se, neću ti nanijeti puno boli…samo želim malo ljubavi, želim da znaš kada nisam kraj tebe, da me voliš, više nego sebe, i samo malo kontrole, sve će biti u redu…

I sad sam ja na redu. Nestat ćeš u noći, i nećeš se vratiti dok ne svanu prve zrake moje sreće, ravno iz srca mog Sunca, dok ne iskusiš zadnje trunke snage mojih želja. Napokon ću te imati, dokle god ću htjeti, i osjetit ćeš kako me je lako voljeti, i kako te volim, bezuvjetno, beskrajno, i više neće biti boli i natečenih ruku iz moje glave. Znaš li vrištati? Vrijeme je da ti vratim svu bol što si mi nanesla…uz svu svoju ljubav. Ne moraš glumiti da se opireš…znam koliko uživaš u meni. Ližem svaki dio tvog tijela, i napokon, sve tvoje slike su sad postale životinjska stvarnost, zasluženo ispunjenje mojih istrunulih snova, lijeno ljubim tvoj vrat, baš kao što sam zamišljao cijeli svoj jadni život, diram tvoju guzicu, tako čvrstu i poželjnu, oduvijek si znala da je takva, i sad ju imam, sad je vrijeme za moje slike, moje slike na tvom zidu, sad moraš osjetiti koliko sam patio. Slikam sve što ti radim, tako da zapamtiš, zauvijek, moju slikanu ljubav, moju natečenu dosadu, moju papirnatu bol…znaš li vrištati?

Stvarnost nikada neće biti ista. Zapalit ću sve slike sa zida.

Trenutak sna

L.

Trenuci bježanja od sjena stvarnosti u mom umu se približavaju kraju. Njihov izmišljeni ples kroz moje crne misli polako jenjava, uz prekrasne šumove vjetra i svjetlost anđeoskog mjeseca s moje desne strane. Odjednom se uzdižem više, i više, kroz oblake i zvijezde, zavjese neba, u beskrajan prostor moje ljubavi, moje nade, mojih snova. Uz tek pokoji probod grmljavine kroz moje uši, vođen nevinim noćnim leptirima i vlastitim osjećajima, prepuštam se tebi, i bićima s one strane mog života, umirem, i ponovno oživljavam, dok napokon ne dođem do krajnje točke mojih novih misli, i oživljene ljubavi. Pogledam kroz prozor, i vidim se, osvjetljen krijesnicama, lebdim kroz povjetarac, i liježem u otvoren lijes noći. Zarobljen u svom udobnom drvenom zatvoru, bacam posljednji pogled na tamno-plavo nebo, poželim laku noć krijesnicama i leptirima, i izgubim svoje misli na trenutak. Zvijezde sjaje baš kao i tvoje oči. Na par sekundi me zadržiš budnim, i onda zažmirim, polumrtav, zaljubljen, i sretan što postojiš. Izgovorim svoj ''Volim te'' i zadnji put pomislim na tebe.

Onda dolaze, nikad ne kasne, i klize kroz zrak, polako, bešumno, tako da me ne probude. Pokrenu moju toplu kutiju, na putovanje kroz tišinu mojih želja, do zvjezdanog sjaja tvojih očiju, i pažljivo ti stavljaju komadiće Sunca kroz kosu, da i slijedeći dan zasvjetliš samo onako kako ti možeš. Još ću ti jednom na ovom svijetu reći da te volim, i ostaviti te da dočekaš jutro, i prkosiš noćnim nebeskim dijamantima. Jedinstvena, i najljepša, ti si jedina zvijezda koja svjetli dok Sunce putuje nebom.
Tada me odvode me na obale postojanja, letim visoko iznad vremena, a stvarnosti se smješkam, znajući da me ovdje neće naći prije dalekog jutra. Svjedočim borbama boja i oblika, osjećaja i želja, suza i smijeha, mene i mene samog protiv sebe, i sve me to zadivljuje, i trenuci traju kao vječnost, i vječnosti kao neprimjetan trenutak, zbunjen sam i ponovno oživljen, i napokon sam se izgubio, nemam više ništa osim ljubavi za tebe, u ovom svijetu više ništa nije važno. Osjećaji postaju oblici i boje, prolaze kroz mene, i sad više ni ja ne postojim, otopio sam se u dio svoje ljubavi. I sad sve postaje mirno, i ništa više ne čujem. Plovim na oblacima svoje ljubavi, i griju me sunca na nebu, što sretno klize svjetlo-plavim nebom. Trenutak nepojmljive sreće, osjećaj koji želim dati tebi. Na ovom svijetu je sve tako jednostavno…

I sad me bezobrazna stvarnost uzima u svoje naručje, i vraća u ovaj hladni mali lijes. Odvedu me natrag pod svjetlo mjeseca, među krijesnice i noćne leptire i podižu. Nošen vjetrom, vraćam se u svoju sobu. Zvijezde već nestaju, a sunce se lijeno budi iz svog sna. Panično pokušavam dati posljednje tračke sreće tebi prije nego što nestanem.

Otvaram oči, pomislim na tebe i izgovorim svoj ''Volim te''.

***

Jer ti nikad neću moći dati koliko zaslužuješ.

riječi ne postoje

Treba mi cigara.

***

Neka baba kraj mene me pita kad će vlak za grad. Ne znam. Odlazim dalje niz kolodvor prolazeći kroz gomilu odvratnih ljudi. Ustvari, vjerojatno su čišći i sretniji od mene. Bezobrazni studenti mi se smiju i došaptavaju si nešto. Grupica turista gleda uokolo i nimalo ne pazi na mene i skoro me ruši na zemlju. Još malo pa ćemo se naći. Evo i debelog konduktera, s debelim brkom koji zauzima pola njegova lica, trčkara niz kolodvor i sa samouvjerenom vedrinom kontrolira vlakove. Nasmiješi mi se, i ja se nasmješim njemu. Treba mi doza.

Evo ga, napokon…

Daj mi, novce ću ti dati slijedeći put. Tako si rekla i prošli put. Ne. Što da radim? Sve sam ti već dala… Bez novaca nećeš dobiti ništa. Što sad? Gdje da idem? Nađem? Treba mi još…

Kroz tijelo mi prolaze trnci, želudac mi je suh i bezosjećajan. Leptirića nema. Prazna sam i besmislena. Što je istina, je li ono što sam mislila istina? Je li heroin savršenstvo? Ili je to bila samo obmana nedužnog djeteta... Bol me proždire iznutra. Bol krize, ili možda više bol izdaje? Izdala sam sama sebe, svoje osjećaje, svoje misli, svoj život, ljubav. Nekontrolirano se trzam. Glava mi je otupjela i netko me pritišće. Neka prestanu vikati. Smotavam sebe u klupko kraj zelene kante za smeće. Srce mi udara sve jače, sporije, i ubija me sve to, zašto onda ne umrem…

Lutam u ovom sivom gradu. Smijem se i plačem bez nekog razloga. Izbjegavam ljude, i oni izbjegavaju mene. Dan je vedar. Svijet je veseo. Nebo se više ne okreće. Možda mi više ne treba, a možda još jednom. Samo da ga osjetim, zadnji put. NEMA LEPTIRIĆA. NESTANITE. NEMA LEPTIRIĆA. Nema… ne želim da ih ima. Ne treba mi više. Možda samo jednom. Samo mi objasnite tko mi je lagao. Sunce mi bliješti u oči, i suze bježe. Negdje pronalazim snage i potrčim.

Hodam kroz podhodnik koji se obnavlja, i ispred mene dolazi žena. Lijepo obučena, samouvjerena i uspravna, sigurno ima novaca. Bacam se na koljena i preklinjem ju da mi produži život, neka mi da bilo što, samo da dobijem malo… Pokuša pobjeći kraj mene. U sebi odjednom osjećam ogroman bijes. Moram dobiti topline. Samo još jednom. Grabim najbližu dasku i udaram ženu u sleđa u glavu. Ona iznenađena, i užasnuta, vrisne i padne na koljena. Okreće glavu. I sad vidim… gleda me suznim očima… zašto? Ne znam. U strahu i ošamućenosti, obje preklinjemo za život. Nismo ni toliko različite. Imam osjećaj da poznajem tu ženu cijeli život. Možda sam to mogla biti ja, samo da nisam zavoljela to… Bi li htjela da meni netko ovo napravi? Ali treba mi… Na njezinom lijepom licu vidim da zna što želim. Kapljica znoja padne na tlo, udaram ju daskom i uzimam novce. Ipak ima leptirića.

Napokon imam. S uzbuđenjem i naporom ubrizgavam posljednju dozu. Samo još ovaj put. Osjećam toplinu i ljubav u želucu. Život one žene je vrijedio ovog osjećaja. Gubim se, zauvijek. Možda je laž, ali volim tu najljepšu laž na svijetu. Idem na vlak za grad. Evo i debelog konduktera, smješka mi se, i ja se smješkam njemu.

***

Speak to me only with your eyes
It is to you I give this tune
Ain't so hard to recognize
These things are clear to all from
time to time

Ljepotica i Zvijer

by: Lily i Juraj


I. (Juraj)


Ponekad poželim da samo sjednemo i… razgovaramo.

***

Naslonjen na šank, uz cigaretu u ustima, polagano listam novine. Udišem dimove, jedan za drugim. Te male količine dopamina mi na trenutak daju zadovoljstvo, kao da dijetetu daješ bombon. Više mu naštetiš, ali je barem na trenutak sretno. Mene ionako nije briga štetim li sebi, osjećam se kao gamad u ovom svijetu, kukac kojeg treba pritisnuti uz prozor, ali usprkos tome, pužem kroz ovaj život i ostavljam svoj odvratni trag sluzi na sve svoje postupke, a postupci su uvijek greške, uvijek pogriješim, možda čak i namjerno, kako bih se opravdao, i održao svoj, neki vlastito-nametnuti, lanac nesreće? Ne, nemoguće, ja sam prebezvrijedan da bih mogao nešto dobro učiniti.

- ''Još jedno piće, gospodine?'' – konobar bezobzirno prekine konac mojih misli. Ali tko sam ja da ga optužujem, nije on kriv za moju tugu i depresiju… nitko osim mene. Oduvijek sam slušao kako sam kriv, kako ih boli moja prisutnost, kako me boli njihova prisutnost... sve ih je bolilo kad sam bio tu. I tatu i mamu i drugu djecu. I bilo im je drago to pokazivati, udarcima, riječima, ili najbolnijim ignoriranjem? A što im mogu zamjeriti, ja sam ipak ono najgore i nepotrebno…

- ''Jack Daniels, molim'' – kratko sam odgovorio. Uz cigarete, alkohol mi je pružao ono što mi je trebalo… sreću i toplinu, pa makar bili umjetni i nestvarni.

- ''Odmah. Danas je neka posebna prilika?'' – pitao je. Naravno da nije. U mom životu je sve previše hladno da bi bilo posebno. Uzeo sam piće i prešutio odgovor.

Gutljaj. Silazi niz grlo. Malo peče, ali obožavam ovaj osjećaj. Možda je boca tog viskija vrijednija od mog života. Možda bih mijenjao svoj život za bocu tog viskija. Kao da me je briga. Ustajem, palim cigaretu i kroz vrata odlazim u mračnu ulicu vani. Volim ovo mjesto, zabačeno, malo ljudi koji ionako ne brinu za mene, baš kao i moj život.

Okrećem glavu lijevo i vidim ju. Hoda graciozno, umišljeno, ubrzano, možda čak i prestrašeno. Kraljica svijeta, ili nije, ali sigurno je postala kraljica mojih misli. Ogledava se oko sebe, traži svjetla, izlaz odavde. Glatke noge pomiču se kao da lebde. I lebde, u moje misli, i izvan njih. Prolazi kraj mene i pogledava mi u oči. U njezinim tamno smeđim, misterioznim, pomalo izazivačkim očima, vidim trunku straha. Ali i ponos, kao da smatra da nisam vrijedan njezinog pogleda. Ali jesam! Ima predivne pune usne, kako bih ih želio imati, malen nos, prkosi mi. Odlazi dalje niz ulicu, dalje u mrak. Zemlja odzvanja njenim koracima. Čujem kako mi govore da je ona bolja od mene, toliko više od mene. Ljutnja, zavist, osveta, bol, cijeli život, puzanje. Potrčim za njom.

Ona okreće glavu, i vidi me. Vidim joj suze u očima, pokušava pobjeći. Gdje ti je sad ponos? Ispušta tihi krik, ali stavljam joj ruku na usta. Razmišljam da li da ju onesvjestim. Ne, neka osjeti bol, kao što sam i ja osjećao. Brzim pokretima param one markice s nje. Znat će ona da nisam ništa lošiji od nje, ili bilo koga drugoga! Ili jesam… na trenutak se pitam što radim? Da stanem? Ne, moram ovo dokazati, nisam bezvrijedan, jači sam. Zaustavljam joj vrisak rukom. Ljubim joj vrat. Osjećam kako joj žila kuca, kako joj je koža meka, kako je ona topla… toplina koju nisam dugo osjećao. I zato ju moram imati. Opire se, ali ne može mi pobjeći. Nisam ni ja mogao. Ljubav, i moć. I sad je vrijeme da ih napokon osjetim.

Vidim njezinu patnju i strah. Nije me briga. Ulazim u nju, naglo, bolno. Zar me je briga što ona osjeća? U ritmu njezine boli, pomičem se kroz nju, i napokon sam vrijedan svijeta, vrijedan života, vrijedan tate, vrijedan drugih. Postavio sam ju ispod sebe, sada je ona na dnu, sada mogu početi živjeti. Nadmoć je ono oko čega se Zemlja okreće, oko čega se ljudi ubijaju, i sad napokon shvaćam zašto. Nikad nisam bio živ, dosad, dok nisam pritisnuo ovo malo beskorisno stvorenje, ona je prava gamad, ona je pravi kukac. Osjećaju li takva bića bol? Je li to uopće bitno? Pritišćem ju jače, jače, ugodnije, i sada sam ja kralj, ja sam moć, i ona bi se trebala osjećati počašćeno što sam na njoj počeo živjeti. Diram ju po tijelu, po njezinom glatkom i užarenom tijelu, po njezinoj čvrstoj guzici, koju je sigurno oblikovala satima u teretani, male sise su joj krute, osjećam ih pod prstima dok joj se tijelo trza naglim pokretima. Ne znam zašto se sada opire, kad dobiva što hoće? Prolazim prstima kroz njezinu kao noć, crnu kosu, već punu znoja, mirišem njezin skupocjeni parfem i oštar miris pičke, i sve me to još više napaljuje, to mršavo, užareno tijelo, prislonjeno uz hladan zid, pokušava vrištati, ne može, neću stati, neće pobjeći. I odjednom, na vrhuncu svog života sam. Vrhunac moći, svršavam u nju, u njenu slatku pičku, i mičem ruku s njezinih usta. Više ne može ni vrištati. Kukac.

Pada na zemlju, uplakana i nemoćna. Gledam ju i prvi put u životu se osjećam kao čovjek. Zadnji put uhvatim njen pogled koji moli da ju poštedim. Više nisi vrijedna ničega. Palim cigaretu i odlazim niz ulicu.

II. (Lily)

Veselim se. Moja prijateljica Lidija nedavno se uselila u svoj novi stan. Osjećam se poput tinejdžerke. Večeras, kod nje idem prespavati.
Uz hihot, spremam svoje stvari. Tako sam uzbuđena! Stari romantični klasici, kavica, Slim cigarete i krpice!
Ovu večer, ostajemo budne do jutra. Kremice će nadoknaditi večer, nisu ni podočnjaci nepobjedivi.

Šestine? Uf, nikad nisam ondje bila. Valjda se neću zagubiti. Navodno je to danas postao jedan od elitnih kvartova. Možda upecam i nekog zgodnog
bogataša! Onda nikako ne smijem poći nedotjerana...
Obući ću onu novu Lacoste suknju što sam jučer kupila! Hvala tatici na tome.
Još samo špric, mog Diorovog parfema i spremna za polazak! Savršenog izgleda, kao i uvijek.

Koračam graciozno. Uspravna leđa i lijeva, desna jedna preko druge. Glavu visoko gore da i nebo osjeti moju ljepotu.
Pogledi na meni, ništa neobično! I smiješkam se, samo se smiješkam, svojim blistavim zubima. Budale! Slina im se cijedi, a kao da bi me
ijedan od njih mogao imati!
Tko su oni uopće za mene? Obični crvi! Mogla bih ih natjerati da pužu poda mnom, samo jednim pogledom.
Ovdje moram skrenuti lijevo?! Valjda. Nadam se da sam na pravome putu...

***

Pod svojim nosnicama, počinjem osjećati zaudaranje alkohola. Spuštam pogled. Oko mene neotesane lutalice, beskućnici.
Zaudara! Fuj! Gdje sam ja to?!
Zvukovi iz neke lokalne birtije. Gomila pijanaca što sjedi za šankom, svaki sa cigaretom u ruci. Odvratno!
Zar se oni uopće zaslužuju nazvati ljudima? Kad je, pobogu, bio zadnji dan da su se prali?!
Čudni, sumanuti pogledi na mene. Treperim. Strah me je.
Samo želim otići odavde, pobjeći! Ne mogu disati!

Ubrzavam korak. Hvatam pogled jednog od onih propalica. Životinja! Skida me pogledom, osjećam to.
Srce mi kuca, sve brže i brže. Korak ubrzavam, sve više i više. Zraka!
Čujem korake što odzvanjaju asfaltom iza sebe. Prate u stopu moje.
To je onaj, onaj... Ona životinja!
Hladni znoj me preplavlja. Trčim. Najbrže što mogu, ali moje štikle me usporavaju.
Vrištala bih, ali ne mogu. Nemam daha. Nemam snage. A i tko bi mi ovdje pomogao?
Sustiže me, brži je, znam to. Ritam njegovih koraka prestiže moje. Upomoć!

Luđački osmijeh. Bez trunčice okljevanja. Pritišće me uza onaj zid. Diše mi za vratom.
Ne, ne, ne! Skida sa mene, svu moju skupocjenu odjeću. Ološ!
Pribija mi ruku na usta. Pomozite! Ali nitko me ne čuje. Ljubi me, svuda i posvuda.
Njegovo tijelo, previja se o moje. Ne želim ovo, ne želim! Zaudara po cigaretama i alkoholu. Što to znači disati?
Pokušavam se otrgnuti, ali bezuspješno. Jači je. Zvijer je jača.

U njemu nema nikakvog suosjećanja. Dršćem. Tijelo mi je kruto. Njegovi dodiri na mojim grudima, kradu njihovu toplinu.
Steže me rukama. Obavija me oko guzice. Stišće se uz mene, sve bliže. Ovo se ne događa, ne!
Konačno, osjećam kako me probija. Kao oštrica noža, unutra i van. Ponovo, ponovo i ponovo.
I nema izlaza. Ne borim se, nema smisla. Prepuštam se boli, stišćem zube.
Krvarim. Krvarim iznutra. Zabija, sve većom brzinom. Naslađuje se mojim tijelom.
Zar sam samo to? Komad mesa?
Suza na mojem obrazu. Molim za milost. Ali on je nema. Ubrzava.

Posljednji udarac. Svršava u meni. Kraj. Da se veselim?
Padam ondje. Slabija nego ikad. Jesam li ikada bila jaka? Odlazi. Ne obazire se.
Tko je ta životinja? Što mi je učinila? Gdje sam ja?
Lidija! Bilo tko! Upomoć!
Tresem se. Hladna noć pada. Vjetar nosi njegov dim cigare do mene.
Slap suza potekne. Bespomoćna sam. Sama.
Ne mogu ustati. Tko sam ja?